Na spisku novopazarske službe za zapošljavanje nalazi se oko 24.000 nezaposlenih, ali se smatra da je taj broj manji za oko pet hiljada onih koji i ne traže posao. Međutim, i u tom slučaju procenat nezaposlenosti prelazi 50 odsto, što je zbrinjavajući podatak, pogotovo ako se podsetimo na period devedesetih godina, na vreme ekspanzije tekstilne industrije u ovom gradu.

Potera za radnicima, a polovina bez posla

Posebno je tada „cvetala“ proizvodnja džins odeće, kada se zarad trgovine ali i zaposlenja u Novi Pazar dolazilo i iz drugih krajeva Srbije. Međutim, iako na hiljade Novopazaraca traga za poslom, vlasnicima brojnih pogona, koji uglavnom šiju farmerke za domaće i inostrano tržište, nedostaju radnici. Procena je da se ta potražnja kreće čak oko hiljadu tekstilaca raznih specijalnosti, poput šivača, krojača, modelara, kreatora, tehnologa...

Razlog velike nezaposlenosti, istina, leži u činjenici da je Novi Pazar grad mladih, da je prosečna starost stanovništva 33 godine i mnogi žele radna mesta, ali je onda neshvatljivo zašto bar mladi neće za šivaće mašine ili neke druge poslove u ovoj oblasti.


Gradonačelnik Nihat Biševac tvrdi da je „reč o tržišnim zakonitostima i činjenici da je tekstilna industrija niskobudžetna delatnost, te su i plate niske, a mladi traže bolje uslove za rad i zaradu“. To nam još podrobnije objašnjava Nermin Balija, generalni menadžer asocijacije tekstilaca Asteks u Novom Pazaru, koji tvrdi da je i zbog nedostatka radne snage trenutna iskorišćenost kapaciteta firmi u ovoj delatnosti tek oko 40 odsto. A, reč je o najsavremenijoj opremi za proizvodnju džins odeće, i to od dorade platna, kamenovanja, brušenja i peskarenja, pa kreiranja, modeliranja i šivenja.

I u takvoj situaciji u sadašnjih dve stotine pogona, kojih je istina nekada bilo dvostruko više, za domaće i inostrano tržište proizvede se 30.000 komada samo farmerki. Sirovo platno se uvozi iz Turske, Grčke, Pakistana... a gotova roba plasira na domaće i inostrano tržište. Ponajviše se izvozi u zemlje biše Jugoslavije, pa u Rusiju, Italiju i druge evropske države.


– Bilo bi, zapravo, znatno više posla da je više radnika tekstilaca. Radi se ovde i dosta tih long poslova zbog jeftine radne snage, ali je sve manje onih koji na te plate pristaju. Zato je, primera radi, jedan Italijan nedavno pokrenuo pogon za više od dve stotine radnika, ali je uspeo da zaposli tek šezdesetak, pa je ubrzo otišao. Mi smo u asocijaciji odavno doneli odluku da stipendiramo dvadeset najboljih učenika i studenata u oblasti tekstilne industrije. Međutim, javilo nam se samo njih osam. Ima primera da zbog pomanjkanja radnika i vlasnici fabrika podižu plate, pa se one kod većine sada kreću i oko pet stotina evra mesečno. Traže, naročito, obučene i stručne i nude stalno zaposlenje, da ih prijave, plaćaju doprinose... Tako, za nelegalan rad često nisu krivi samo vlasnici pogona. Jer, ovde je opšte poznato da znatan broj nezaposlenih prilikom prijema u radni odnos insistira da rade neprijavljeni. Zašto? Jednostavno, dođu u fabriku, rade na „crno“ preko zime, do proleća kada, recimo, u Nemačkoj počinje građevinska sezona i odlaze tamo zbog trostruko veće zarade... – ističe Nermin Balija.

Naš sagovornik navodi niz mera koje je pomenuta asocijacija, tj. klaster tekstilaca, u čije je članstvo uključeno 135 proizvođača džinsa, preduzimalo radi većeg iskorišćenja postojećih kapaciteta i uporednog podizanja zarada tekstilcima, ali dodaje da ih država, naročito kad je u u ovoj „dolini džinsa“ došlo do krize, nije adekvatno podržala.